About me

Pozdrav, moje ime je Benjamin, dolazim iz Sarajeva, imam 14 godina. Dobrodošli na moj teen blog, koji je posećen mom rodnom gradu - Sarajevu. Ukoliko želite možete me dodati na Facebooku : BosinanBoys Bloger. Nadam se da ćete uživati u postovima, ali ne zaboravite kommati i zabaviti se! :)

Follow by Email

utorak, 20. lipnja 2017.

Top 5 mojih omiljenih knjiga

 HEJJ LJUDI ODLUĆIO SAM NAPISATI NOVI POST U OVOM POSTU CU VAM NAPISATI MOJ LISTU KNIGA I STRIPOVA KOJE SAM PROČITAO....DA VISE NE DULJIM SA UUVODOM DA POĆNEMO SA GLAVNIM DJELOM POSTA
---------------------------------------------------------------------------------------
MOJA LISTA KNJIGA I STRIPOVA:
5. IVO ANDRIC-NA DRINI ČUPRIJA
KRATKA BILJEŠKA O PISCU











 Ivo Andrić je rođen 9.oktobra 1892. u Travniku.Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo,gdje joj je muž službovao.Godine 1894.otac mu umire od tuberkoloze.Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad,udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece.Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine,koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića.
U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvetnog društva iz Sarajeva. 
KRATAK SADRŽAJ OD KNJIZI:

Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršćansku i muslimansku verziju. Taj most («ćuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu mještana Višegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke već čini Višegrad prometnim čvorištem i daje mu glavno mjesto za okupljanja («kapija»). Na početku djela nam se daje uvid u djelo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak život na tom području pod Turskom vlašću.Naime prije mosta se prelazilo pomoću skele koja nije vozila redovito već je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogućnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav čovjek iz Bosne je dospio na visoku službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budući da mu je u sjećanju Budući da mu je u sjećanju ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolović (vezir) je odlučio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovjek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako je ostao živ.
Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smještaj i uvjeti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom već tihom i možemo reći gerilskom sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila brodarica neda da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari pod pritiskom zapovjednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi. Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamijenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije plaćao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili bez većih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet godina.
Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzića biva dogovoren, unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada neće udati za Nailbega, ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, Austrijska okupacija je naime pokazala pozitivne posljedice svih promjena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoća, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke “pravde” izražene uzrečicom «kadija te tuži, kadija te sudi». Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domaćih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomoć djevojke uspio nasamariti stražara i prebjeći u Srbiju. Nakon toga se osramoćeni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o zamjeni stare i male domaće birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je kockanje bilo zabranjeno). Lotika koja je sama stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno već ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imućnijih gazdi opijaju i ismijavaju.

4..ERIK NAJT-LESI SE VRACA KUCI
 

Eric Oswald Mowbray Knight (10. april 1897 – 15. januar 1943) bio je britanski književnik, najpoznatiji kao tvorac lika Lassie.
Rodio se u porodici bogatog trgovca dijamantima koji je poginuo u Burskom ratu, nakon čega mu je majka neko vrijeme radila kao guvernanta u domaćinstvu ruskog cara Nikolaja II. Knight se kao mladić priključio Kanadskoj vojsci i sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. Nakon rata je radio kao novinar, a potom se preselio u SAD, gdje je započeo spisateljsku karijeru, pišući kriminalističke romane, scenarije za hollywoodske filmove, kao i djela inspirirana životom stanovnika njegovog rodnog Yorkshirea. Godine 1938. je u Saturday Evening Postu objavljena njegova novela Lassie-Come-Home, koju je dvije godine kasnije proširio u roman i u kome se prvi put pojavljuje lik škotskog ovčara Lassie. Knight, koji je u međuvremenu sa svojom drugom suprugom Jere Brylawski uzgajao škotske ovčare u Pensilvaniji je iste godine objavio This Above All, koji se smatra jednim od prvih značajnih romana inspiriranih tada aktualnim Drugim svjetskim ratom. Godine 1942. je Knight uzeo američko državljanstvo i priključio se američkoj vojsci u činu majora. Početkom sljedeće godine je na službenom putu u Nizozemsku Gvajanu (današnji Surinam) poginuo u padu aviona.
KRATAK SADEŽAJ O KNIZI:
 U malenom jestu Grinal Bridžu u pokrajini Jorkšir, živjela je rudarska porodica Sama Karakloa. Sam je imao sina Džoa koji se nije odvajajo od keruše Lesi, vjerna lesi svakog dan je čekala Džoa ispred škole i pratila ga kući. Međutim zbog siromaštva Džoov otac Sam bio je prinuđen prodati Lesi bogatom vojvodi od Rudlinga za 15 funti. Vojvoda od Rudlinga poklonio je Lesi svojoj Priscili a slugu Hejnsa zadužio je da brine o Lesi. Ali Lesi se nije mogla naviknuti na novi dom i odbijala je hranu, samo je tužno cviljela i željela se vratiti u rodni dom. Prvom prigodom kad lesi treba dočekati Džoa ispred škole, lesi bjkeži i vraća se Džou. On je presretan, ali majka i otac mu narđuju da više nesmije dovoditi psa kući. Ljutiti sluga hejns vratio je lesi nazad. Djevojčici priscili bilo je čudno zašto lesi bježi od njih i znala je da pas kod njih nije sretan. Sluga Hejns ogradio je štenaru žicom, ali lesi preskače žicu i ponovo bježi Džou. Ovaj put Džo bježi od kuće i zajedno sa lesi odlazi u močvaru, ali otac ga tamo pronalazi i grdi ga. Lesi je ponovo vraćena Rudlingovima. Otac saopćava Džou da je vojvoda odveo lesi na sjever u škotsku, gdje će je odvesti na izložbu pasaNa putu prema jugu upala je i u veliku škotsku oluju i grmljavinu, ali lesi jeza sebe našla sklonište u pećini i kad je oluja prstala nastavila je svoj put.Nakon četiri dana putovanja lesi je osjetikla strahovitu glad i krenula je u potragu za hranom. Nanjušila je kunića i susrela je lasicu koja je u čeljustima imala ubijenog kunića. Lesi je otela kunića i slasno ga pojela.Na svom putu lesi naišla na jezero koje morala zaobići, putovanje oko jezera trajalo je sedam dana. U blizi jednog sela preplivala je nabujalu rijeku i od hladnoće dobila je groznicu, a ui šapi je imala bolno zabijen trn. Ipak nakon devet dana lesi je ozdravila i nastavila svoj put. N a tom putu upala je u jednu čobansku čeku koju su sčobani pravili za pse lutalice i jedan od njih pucao je i ranio lesi u slabinu, zatim su je napali čobanski psi ,ali lesi im se hrabro suprostavila zbog čega su joj čobani poštedjeli žuivot. Potom je došla u predio škotskih ravnica i kad je prelazila jedan most uhvatuili su je šinteri ali je opet uspjela pobjeći. Ubrzo se našla kod jedne rijeke koju je lesi preplivala bila je granica između škotske i engleske. Lesi je ponovo bila izmoDena i gospođe Dali. Oni su pronašli iznmorenu lesi i unijeli je u toplu kuću dali joj hranu i odlučili da je usvoje. No lesi je i dalje osjećala potrebu da krene kući i gospođa Dali ju je pustila. Tako je lesi opet krenula na jug. Na putu je upoznala lončara Ranlija Palmera koji je zaprežnim kolima putovao i prodavao lonce i priređivao cirkuske predstave po cijeloj engleskoj. I lesi im se priključila, ali je osjećala da cirkuski posao nije za nju već za pudlicu Tutsi. Nakon što je pomogla Ranliju da svlada skitnice koje su ga napale lesi nastavlja svoj put prema jugu. Počela je zima i padao je snijeg. Iscrpljena lesi zapala je u smetove i bespomoćno klonula na zemlju. Imala je tešku upalu pluća ali uspjela je doći do cilja pred školu u Grinal Bridžu. Tu ju je pronašao Džo i odveo kući zajedno sa jednim rudarom. Lesi se tako vratila kući prešavši više od 400 milja. Lesi je bila teško bolesna ali uspjela je ozdracviti uz pomoć Karakloovih. No oduševljenje dječaka Džoa brzo je prestalo kad se u kući pojavio vojvoda Rudling sa unukom Priscilom. Na nagovor unuke vojvoda se pretvarao da ne prepoznaje lesi a za njegovatelja svojih pas auzeo je poštenog Sama Karakloa. U kući Karaklovih konačno je zavladalo blagostanje i sreća. Sretni dječak Džon je tako opet bio uz svoju lesi kojoj je često šaptao: "Ti si moje vjerno pserto, moja vjerna čuvarkuća".

3.Džek London- Bijeli Očnjak


Džon Grifit (engl. John Griffith Chaney; San Francisko, SAD, 12. januar 187622. novembar 1916)[1][2][3][4] je bio američki pisac poznat kao Džek London (engl. Jack London), jedan od najčitanijih u prvoj polovini XX veka. Rođen je kao vanbračni sin samozvanog „profesora“, pisca i astrologa V. H. Čenija, koji ga nikada nije priznao. Napisao oko 50 pripovedaka i romana, najpoznatiji „Zov divljine“ i „Beli očnjak“ i autobiografski roman Martin Idn (1909). Govorio je o životu radničke klase, sa izrazito socijalističkom tendencijom. Često je opisivao ljude sa dna, potlačene i ponižene i zato je nazvan „američki Gorki“.[5
KRATAK SADRŽAJ:
 
Tamni četinari mrštili su se s obje strane zale­đene rijeke. Nedavno je vjetar oduvao led sa sta­bala i sad se činilo kao da se naginju jedna prema drugima, crna i zlobna u sumraku. Nad zemljom je vladala mukla tišina. Sama zemlja pružala je sliku pustoši bez života, bez kretanja, usamljena i ledena tako da nije bila čak ni tužna. Kao da se naslućivao smijeh, ali nekakav smijeh strasniji od svake tuge, sumoran poput smijeha sfinge, smijeh leden kao mraz, mračan kao sudbina. Kao da se ohola i neuhvatljiva mudrost sudbine smijala jalo­vosti života i naporima da se preživi. Bila je to div­ljina, neukroćena i ledenog srca, divljina sjevera.
Ipak je širom zemlje bilo života koji je prkosio svemu. Niz smrznutu rijeku vukla se zaprega snažnih pasa. Nakostriješeno krzno bilo im je posuto ledenim iglicama. Dah im se smrzavao u vazduhu čim bi izašao iz gubice, šireći se u oblačićima pare, koja se skupljala na krznu i pret­varala u ledene kristale. Na psima su bili kožni amovi vezani remenjem za sanke koje su vukli. Sanke nisu imale salinaca. Bile su načinjene od jake brezove kore i cijelom površinom su ležale na snijegu. Prednji dio sanki bijaše zavrnut poput svitka da bi mogle sabijati mekani snijeg što se kao talas uzdizao pred njima. Na sankama je bio čvrsto privezan dugi četvrtasti sanduk. Bilo je i drugih predmeta – ćebadi, sjekira, lonče za kavu i tava, ali je najviše mjesta zauzimao dugi, uzani, četvrtasti sanduk.
Pred psima je na širokim krpljama koračao čovjek. Drugi je išao za sankama. Na sankama, u sanduku, ležao je treći čovjek, čije su brige bile završene – čovjek koga je divljina savladala i satrla tako da se više nikada ne pokrene i ne bori. Div­ljina ne voli kretanje. Život je vrijeđa jer je život kretanje, a divljina uvijek teži da uništi kretanje. Ona zamrzava vodu da ne teče u more, izbija sok iz stabala dok im se ne sledi i njihova moćna srž, a najokrutnije i najstrašnije napada i teži da sav­lada čovjeka – to najnemirnije biće, koje se vječito buni protiv sudbine da svako kretanje na kraju dovede do prestanka kretanja.
Ali još ne bijahu mrtva dvojica ljudi, koji su, neustrašivi i nesavladani, gazili – jedan pred sankama, a drugi za njima, obučeni u krzna i mekano uštavljene kože. Trepavice, obrazi i usta bijahu im obloženi kristalima zamrznutog daha tako da se nisu mogli poznati. To im je davalo izgled avetinjskih maski, grobara iz svijeta utvara koji sahranjuju nekakvu sablast. Ipak su se ispod te kore krili ljudi koji se probijaju kroz pustoš, porugu i tišinu, sićušni pustolovi bačeni u veliku avanturu koji se bore protiv svijeta toliko udalje­nog, stranog i beživotnog poput bezdana Svemira.
Koračali su bez riječi štedeći snagu svojih tijela. Tišina ih je okruživala sa svih strana svo­jom prisutnošću. Djelovala je na njihove duše kao što veliki pritisak duboko u vodi utiče na tijelo ronioca. Satirala ih je snagom prostora bez kraja i snagom neumoljive odluke. Satirala ih je do naj­dubljih kutaka njihovog duha cijedeći iz njih, kao sok iz grožđa, svu lažnu vatru, oduševljenje i neumjesno samopouzdanje ljudske duše, dok nisu shvatili da su ograničeni i maleni, sitne čestice slabog znanja i male pameti usred igre i kovitlanja velikih, slijepih elemenata i sila.

Prošao je sat, a zatim još jedan. Blijeda svjet­lost kratkog dana bez sunca počinjala je da se gasi kad se slab i udaljen krik začu u mirnom vazduhu. Brzo se propinjao dok ne dostiže najviši ton, malo zastade, drhtav i napregnut, da bi se polako izgu­bio. Mogao je to da bude jecaj izgubljene duše da nije u sebi nosio neki tužan bijes i gladnu čežnju. Čovjek koji je išao naprijed osvrte se i pogleda svoga druga. A onda oba klimnuše glavom jedan prema drugome preko uzanog, dugog sanduka.
Ču se još jedan krik probijajući tišinu oštro poput igle. Oba čovjeka se osvrtoše u pravcu otkud je dolazio. Bilo je to negdje iza njih, u snježnom prostranstvu koje su upravo pregazili. Njemu odgovori treći krik, opet pozadi i ponešto ulijevo od onoga drugog.
– Za nama su, Bile – reče čovjek pred sankama.
Glas mu bijaše promukao i nestvaran. Govorio je s vidljivim naporom.
– Nema mesa – odvrati mu drug. – Već danima nisam vidio zečjeg traga.
Više nisu govorili, mada su pažljivo slušali krike gonilaca što su odzvanjali za njima.
Kad se smrknulo, skretoše pse u čestar jelika uz obalu rijeke i načiniše logor. Mrtvački kovčeg, postavljen pored vatre, služio im je kao sto i sjediš­te. Psi, zbijeni s druge strane vatre, režali su i gložili se među sobom, ali nijedan nije pokazivao nimalo volje da odluta u mrak.
– Čini mi se, Henri, da su ostali začudo blizu – reče Bil.
Čučeći kraj vatre i stavljajući komad leda u lonac za kavu, Henri samo potvrdi glavom. Nije progovorio sve dok nije sjeo na sanduk i počeo da jede.
– Znaju gdje im je koža sigurna – reče. – Više vole da jedu nego da budu pojedeni. Prilično su pametni ovi psi.
Bil odmahnu glavom: – Oh, ne znam ja.
Drugar ga radoznalo pogleda: – Ovo je prvi put da govoriš kako nisu pametni.
– Henri, – odgovori drugi žvačući polagano pasulj – jesi li čuo kako su larmali dok sam ih hranio?
– Jest, larmali su više nego obično – priznade Henri.
– Koliko pasa imamo, Henri?
– Šest.
– Eto, Henri... – Bil zastade začas da bolje istakne ono što će reći. – Kao što rekoh, Henri, imamo šest pasa. Iz vreće sam izvadio šest riba. Svakome psu sam dao po jednu i, Henri, jedna riba je bila premalo.
– Krivo si brojao.
– Imamo šest pasa – ponavljao je drugi ravno­dušno. – Izvadio sam šest riba. Jednouhom nije dopala ni jedna. Poslije sam se vratio po vreću i dao i njemu ribu.
– Pa imamo samo šest pasa – reče Henri.
– Henri, – nastavi Bil – neću da kažem da su ono sve bili psi, ali ih je sedam dobilo ribu.
– Sad ih je samo šest – reče ovaj.
– Onoga sam vidio kako trči po snijegu – govo­rio je Bil s hladnom sigurnošću. – Vidio sam ih sedam.
Henri ga sažaljivo pogleda i reče:Hoću da kažem da ti ovo što vozimo ide na živce i počinješ da viđaš utvare.
– I ja sam to mislio – odgovori Bil ozbiljno. – I, eto, kad sam ga vidio kako trči po snijegu, pogledao sam opet i vidio mu trag. Onda sam prebrojao pse i opet ih je bilo šest. Eno traga u sni­jegu. Hoćeš li da odeš i vidiš? Pokazaću ti gdje je.
Henri ne odgovori, nego je ćutke dalje žvakao sve dok ne dovrši večeru i ne zali je lončetom kave. Onda obrisa usta nadlanicom i reče:
– Onda, ti misliš da je...
Prekide ga dugo i tužno zavijanje negdje iz tmine. On zastade da čuje, a zatim završi rečenicu mašući rukom u pravcu otkud se čuo krik –
– ...jedan od njih?
Bil potvrdi glavom.
– Rekao bih to prije nego šta drugo. Sam si vidio kakvu su gužvu načinili psi.
Krik za krikom i glasovi što su im odgovarali pretvoriše tišinu u ludu kuću. Čuli su se krici sa svih strana, a psi su prikrivali svoj strah zbijajući se tako blizu vatre da im je jara osmudila krzno. Bil nabaca još drva, a zatim zapali lulu.
– Čini mi se da si se ti malo snuždio – reče Henri.
– Henri... – on zamišljeno povuče dim nekoliko puta prije nego što će nastaviti – Henri, razmiš­ljam koliko je ovaj srećniji nego što ćemo biti ja i ti!
On pokaza palcem na sanduk na kome su sjedili, gdje se nalazila treća ličnost.
– Ja i ti, Henri, kad umremo, bićemo srećni ako nad našim tijelom bude toliko kamenja da psi ne mogu do nas.
– Ali mi nemamo roda, ni para, ni svega osta­log kao on – odvrati Henri. – Ja i ti ne možemo sebi priuštiti ovako daleku pratnju.
– Ja se čudim, Henri, što je ovakav momak, koji je tamo u svojoj zemlji bio nekakav lord ili tako nešto, i nije morao da brine brigu za hljeb i gdje će leći – zašto je dolazio ovamo, u ovaj kraj bogu za leđima – to nikako ne razumijem.
– Mogao je doživjeti starost da je ostao kod kuće – složi se Henri.
Bil zausti da nešto kaže, ali se predomisli. Umjesto toga pokaza prema zidu tmine što ih je pritiskao sa svih strana. U mrklome mraku nije se naziralo ništa. Moglo se vidjeti samo par očija kako se krijese kao živo ugljevlje. Henri pokaza glavom drugi par, pa treći. Logor im bijaše opko­ljen krugom svjetlucavih očiju. Tu i tamo bi se poneki par pokrenuo ili nestao, da se začas opet pojavi.
Psi su bili sve nemirniji, te se u jednom nas­tupu straha pribiše još bliže uz vatru skupljajući se i pužući ljudima oko nogu. U gužvi jedan pas bi oboren na samu ivicu ognja, te zastenja bolno, dok je miris oprženog mesa ispunjavao vazduh. Usljed ovog komešanja i krug očiju se uznemiri i čak uzmače malo, ali se uskoro opet zaustavi čim se psi umiriše.
– Grdna je nesreća, Henri, što nemamo muni­cije.
Bil je popušio lulu i sad je pomagao drugu da prostre ležaj od krzna i ćebadi na jelove grančice što ih je prije večere bio nabacio na snijeg.
Henri zagunđa i poče da razvezuje mokasinke.
– Koliko još metaka veliš da imaš? – upita.
– Tri – ču se odgovor. – A želio bih da ih je trista. Onda bih im ja pokazao, đavo da ih... !
Ljutito je zaprijetio pesnicom prema svjetlu­cavim očima, a onda je oprezno razapeo mokasine pored vatre.
– Još da hoće proći ovaj mraz – nastavi on. – Već dvije nedjelje je 45° ispod nule. I volio bih da nisam nikad pošao na ovaj put, Henri. Ovo mi se nikako ne sviđa. Osjećam da nije dobro. Kad već govorim šta bih želio, želio bih da je ovo putovanje već završeno, da ja i ti sjednemo u Fort M'Gariju, eto baš sada, i da igramo kribedža, eto to bih htio.
Henri zagunđa i zavuče se pod pokrivač. Kad je počeo da drijema, razbudi ga drugarov glas.
– Čuj, Henri, kad je onaj drugi došao i odnio ribu, zašto ga psi nisu napali? Zbog toga se bri­nem.
– Mnogo se ti brineš, Bile – začu se sanjiv odgovor. – Nikad nisi bio takav. A sad prekini i spavaj, a ujutro ćeš biti kao čigra. Sad te stomak muči, eto zašto se brineš.
Ljudi su spavali duboko dišući, jedan uz dru­gog pod istim pokrivačem. Vatra se smirivala, a užarene oči stegoše krug što su ga opasivale oko logora. Psi se ustrašeni zbiše režeći tu i tamo, pri­jeteći kad bi se koji par očiju suviše primakao. Jednom se tako uzbuniše da se Bil probudi. On se pažljivo izvuče ispod pokrivača da ne remeti san svoga druga i nabaca još drva na vatru. Kad se vatra opet rasplamsala, krug očiju se razmače. On pogleda uzgred po psima nabijenim u gomilu. Protrlja oči i oštro se zagleda. Zatim se ponovo uvuče pod pokrivač.
– Henri, – reče on – ej, Henri!
Henri zagunđa rasanjujući se i upita:
– Šta je sad opet?
– Ništa, – odgovori Bil – samo sad ih opet ima sedam. Baš sam ih prebrojao.
Henri ovu vijest dočeka gunđanjem, koje se pretopi u hrkanje čim ga ponovo obuze san.
Ujutro se prvi probudio Henri, te izvukao dru­gara ispod pokrivača. Iako je već bilo šest, do svanuća su ostala još puna tri sata, pa Henri poče u mraku pripravljati doručak, dok je Bil savijao ćebad i pripremao sanke za pokret.
– Ej, Henri – upita iznenada. – Koliko reče da imamo pasa?
– Šest.
– Nije – reče Bil likujući.
– Zar opet sedam?
– Ne, nego pet, jednog je nestalo.
– Do đavola! – viknu gnjevno Henri, ostavi doručak i pođe da prebroji pse.
– Tako je, Bile – zaključi on. – Nema Debelog.
– A kad je pošao, nestalo ga je kao podmazane munje. Ništa nisam vidio zbog dima.
– Nije mu bilo pomoći – zaključi Henri. – Živa su ga proždrli. Kladim se da je još skičao dok im je slazio niz ždrijela, prokleti da su!
– Uvijek je bio blesav pas – reče Bil.
– Ali nijedno pseto nije tako blesavo da na ovaj način počini samoubistvo. – On ispitujući pogleda preostalu zapregu da bi ocijenio osobine svake živo­tinje. – Kladim se da nijedan od ovih neće to učiniti.
– Uvijek sam mislio da s Debelim nešto nije u redu.




















2.ANTON-PAVLOVIC CEHOV -VIŠNJIK


Rođen je kao treće od šestero djece trgovca Pavela Jegoroviča i Jevgenije Jakovlevne Morozove. Od 1876. do 1879. Čehov pohađa osnovnu i srednju školu u Tanganrogu, često posjećuje kazalište, objavljuje tekstove i uređuje školske novine1876. godine Čehovljev otac bankrotira i seli s obitelji u Moskvu, dok Pavlovič ostaje u Tangnrogu. U to vrijeme Čehov piše svoju prvu dramu Bez oca, koja nije pronađena do danas. 1879. godine Anton P. Čehov završava srednju školu i odlazi u Moskvu, gdje upisuje medicinu na Moskovskom sveučilištu. Tokom studija objavljuje anonimne članke u studentskim časopisima, ubrzo izabire i pseudonim Antoša Čehonte pod kojim piše u časopisima Peterburgajska gazetaNova vremjaOskolki i Ruskaja mysl. Između 1880. i 1887. piše još pod pseudonimima: Doktor koji je izgubio svoje pacijenteBrat moga brataČovjek bez… itd.
1881. godine Čehov piše dramu koja će kasnije postati poznata pod imenom Platonov, a zanimljivo je da je ta drama izdana tek 1923., skoro dvadeset godina nakon autorove smrti. Studirao je medicinu i bio kotarski liječnik, ali zbog nedovršenog diplomskog rada nije stekao liječničku titulu. Započinje praksu u Čikinu, a iste godine objavljuje zbirku priča Melpomenine priče, dok u prosincu prvi put pati od simptoma tuberkuloze1884. piše i jednočinku Na glavnoj cesti. Radnja jednočinke događa se u krčmi na glavnoj cesti, tekst nije prošao cenzuru i ocijenjen je nepodobnim za izvedbu, te je prvi put objavljen 1914. povodom desetogodišnje obljetnice Čehovljeve smrti. Godinu dana kasnije Čehov putuje u Sankt-Peterburg, gdje upoznaje izdavača Alekseya Suvorina i slikara Isaca Levitana s kojima postaje blizak prijatelj, te ubrzo počinje pisati i objavljivati tekstove u Suvorinovim novinama Novo vrijeme. U travnju 1890. Čehov odlazi na putovanje kroz Sibir do otoka Sahalina gdje kao liječnik istražuje život u kažnjeničkim logorima, nakon toga plovi još Tihim i Indijskim oceanom, a na putovanju se zadržao do listopada iste godine. Putovanja su u Čehovljevom životu bila konstanta, pa tako već 1891. odlazi obići zapadnu Europu, a iste godine izlaze mu novele Dvoboj i Žena sa sela. Kupuje malo imanje u Melihovu u Serpuhovskom okrugu, gdje seli s obitelji.
















KRATAK SADRŽAJ:
Radnja prvog čina odvija se u sobi na posjedu L.A.Ranjevske, u rano svibanjsko jutro. Lapahin je u Parizu trebao dočekati Ljubov Andrejevnu koja je posljednjih pet godina provela u inozemstvu. Lapahin je došao kako bi je skupa skćerkom Anjom i guvernantom Charlottom Ivanovnom dočekao na kolodvoru, ali vlak je kasnio dva sata, pa jeLapahin listajući knjigu zaspao. Probudila ga je Dunjaša taman malo prije nego li su došle. Lapahin joj govori kako je Ljubov Andrejevna dobra kao čovjek, jednostavna i obična. Dok se Dunjaša žalila Lapahinu kako joj je slabo i kako joj ruke drhte, pojavljuje se Epihodov na vratima s buketom koje je vrtlar poslao. Odmah se požalio Lapahinu o jutarnjoj hladnoći i klimi koja mu ne paše, na što Lapahin odmahuje rukom. Epihodov je priču završio konstatacijom da je magnet za nevolje, a zatim odlazi.Dunjaša iznosi Lapahinu mišljenje o Epihodovu, govoreći kako je miran čovjek kojeg se ponekad ne može razumjeti. Iako je nesretan jer mu se svakodnevno nešto dogodi, Dunjaši se sviđa. Priču je prekinuo Lapahin čuvši da su Ljubov Andrejevna i Anja došle. Dvije kočije su stale ispred, van brzo izlazi Firs ususret Ljubov Andrejevnoj. Ušavši unutra, prolaze hodnikom ravno do sobe, dječje sobe. Ljubov Andrejevna se prisjeća svoje mladosti i kako je u prošlosti ona boravila u ovoj sobi.Objašnjavajući kako je Pjotr Sergejevič stigao prije tri dana, Dunjaša je požurila pristaviti kavu koju je, tek pristigla Varja, zamolila za Ljubov Andrejevnu. Sva sretna njihovim povratkom, odgovara Anji zašto je s njom morala ići i Charlotta, jer sa sedamnaest godina ne smije putovati sama. Anja dalje opisuje svoj dolazak u Pariz, bilo je hladno, snijeg. Loše je govorila francuski, a mama je živjela na petom katu. Bili su tamo svakakvi ljudi: svećenik s knjigom, dame, neki Francuzi, bilo je zadimljeno i neudobno.Napokon se pojavljuje Trafimov u iznošenom časničkom odijelu. Iako mu je bilo naređeno da čeka do jutra, nije mogao izdržati, te se odlučio doći javiti Ljubov Andrejevnoj. Vlastelin Piščik traži dvjesto četrdeset rubalja, kamate za zajam. Ljubov Andrejevna govori kako će platiti Gajev, a on odgovara da mu se sestra još nije odvikla od rasipanja novaca. Gajev napominje da se obrate bogatoj teti u Jaroslavlj, ona se udala za odvjetnika neplemića. Napominje i kako je bio u okružnum sudu te kroz razgovor saznao da će biti moguće dobiti mjenični zajam da bi se platile kamate banci. Otići će još jednom, za svaki slučaj, a Ljubov Andrejevna mora razgovarati s Lapahinom, on je sigurno neće odbiti. Anja će otići u Jaroslavlj grofici, tako će se djelovati s tri strane, a posjed će biti spašen. Gajev je time umirio Anju i Varju, koje su otišle u krevet.














1. ANA FRANK-DNEVNIK
Anelis „Ana“ Mari Frank (hol. i nem. Annelies Marie Frank12. jun 1929Frankfurt na Majni - februar 1945[2]) — jedna od najpoznatijih jevrejskih žrtava Holokausta. Za vreme skrivanja od nacista napisala je Dnevnik Ane Frank.
Rođena je u Frankfurtu na Majni u Nemačkoj, ali je veći deo života provela u Amsterdamu. Bila je državljanin Nemačke do 1941, kada joj je oduzeto državljanstvo po Nirnberškim zakonima. Postala je poznata posle smrti, zahvaljujući objavljivanju njenog dnevnika. U njemu je opisala život tokom skrivanja za vreme nacističke okupacije u Drugom svetskom ratu.
Anina porodica se 1933. preselila u Holandiju koju je nacistička Nemačka okupirala 1940. Kada su 1942. godine progoni Jevreja postali učestaliji, Frankovi su se sakrili u tajne prostorije u poslovnoj zgradi Ota Franka — Tajno skrovište. Nakon dve godine njihovo sklonište je otkriveno na osnovu dojave, a Frankovi, Van Pelsovi i Fric Pfefer deportovani su u logore. Ana je umrla sedam meseci kasnije od tifusa u koncentracionom logoru Bergen-Belzenu, nekoliko dana posle smrti svoje sestre Margo.
Anin otac, Oto Frank, koji je jedini preživeo rat, vratio se u Amsterdam i pronašao dnevnik svoje ćerke. Dnevnik, u kome je Ana beležila svoje misli od 12. juna 1942. do 1. avgusta 1944, objavljen je 1947. godine u originalnoj i delimično skraćenoj verziji na holandskom jeziku
Anna Frank bila je jedna vesela i brbljava djevojčica koja je 12. lipnja 1942. proslavila 13. rođendan. Kao poklon je dobila dnevnik koji je tek trebalo ispuniti i ovdje započinje priča koja je potresla svijet. Odlučila je da će zapisati svoje misli i osjećaje u ovaj dnevnik jer nije imala iskrenog prijatelja s kojima bi ih mogla podijeliti.Iako ima i tri godine stariju sestru i roditelje i rođake ipak se ponekad osjeća usamljeno i kao crna ovca jer ju nitko ne razumije i majka se prema njoj i sestri Margot ponaša poput prijateljice. Iako okružena ljudima nikako nije s nekim uspijevala ostvariti dublji kontakt. 1933. iz Frankfurta su se preselili u Nizozemsku gdje je otac dobio posao.
Svi rođaci koje su iza sebe ostavili u Njemačkoj osjetili su bijes antisemitizma. Nakon 1940. rat dolazi do obitelji Frank i svih ostalih židova koji su se našli na Hitlerovu putu. Doneseno je mnoštvo zakona i proglasa kojima se ograničavalo njihovo kretanje i postali su građani drugog reda. Smjeli su kupovati namirnice samo u određenim trgovinama u određeno vrijeme, morali su biti kod kuće u 8, nisu smjeli posjećivati javna mjesta poput kina ili kazališta i morali su na odjeću našiti izdajničku žutu zvijezdu.9. srpnja 1942. bio je dan kada se Annina obitelj morala sakriti kako ih ne bi odveli u logore u koje su židovi bacani tijekom Drugog svjetskog rata. Ljudi koji su radili s njenim ocem pomogli su im pronaći skrovište u zgradi u kojoj su radili i toga dana Anna je u dnevniku imenovala to mjesto koje će joj biti novi dom naziva Tajno skrovište.
Ove iste godine 13. kolovoza donio je iznenađenje. Pridružila im se obitelj van Daan, koja baš kao i obitelj Frank nije imala kuda i bilo joj je potrebno skrovište na neko vrijeme. S njima se doselio i njihov jedini sin Peter. Anna u početku nije imala baš pretjerano visoko mišljenje o njemu.
Dolazak nove obitelji na tren je izgledao kao dobra ideja. Svi su se dobro slagali, provodili vrijeme zajedno, jeli kao jedna velika sretna obitelj. No život mnogo ljudi u skučenom prostoru neminovno je vodio do stvaranja sukoba i napetosti. Tenzije su rasle sve više i više i uzrokovale razdražljivost kod ovih ljudi koji si nisu mogli priuštiti luksuz da se maknu na tren jedni od drugih. Napetost je sve veća između Anne i gospodina van Daana, Anne i mame, i gospođe Van Daan i mame.
Vremena je bilo mnogo a prostora malo. Ana i Peter nastavili su se dalje obrazovati i provodili svoje vrijeme u učenju engleskog i francuskog jezika. Gospodin Koophius koji je bio tatin suradnik poskrivećki im je donosio knjige iz knjižnice. Nije se ograničavao samo na one za djecu pa se tako i Peter s ocem posvađao oko jedne neprimjerene knjige. Ana je voljela povijest i mitologiju i tata je s njom počeo izrađivati obiteljsko stablo što joj se jako svidjelo.
Dok su obitelj Frank i van Daan skrivene izvan ovog “tajnog skrovišta” na ulici se događaju strahote. Kamioni dolaze i masovno odvode, muškarce žene i djecu u logore. Ceste su opasne za židove a logori strašna mjesta iz kojih se mnogi nikada neće vratiti.
17. studeni donosi osmog stanara. To je gospodin Albert Dussel i on je zubar. Djelovao je kao drag postariji gospodin i odlučeno je da će on spavati u Anninoj sobi. Nakon nekog vremena Anna je počela primjećivati da on baš nije tako drag kako se čini, a njega je iritirala ova djevojčica koje govori što misli. Svađa je buknula oko stola u sobi, koji je Anna htjela koristiti samo dva puta tjedno na nekoliko sati. Naposljetku je morala tražiti pomoć od tate koji je stao na njenu.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ZAVRŠNI DIO POSTA:
SADA SMO DOŠLI DO KRAJA OVOG VEOMA DUGOG POSTA NADAM SE DA CE VAM SVE SVIDJETI AKO VAM SE SVIDI OSTAVITE KOMIC.....SADA CU VAM DATI TEME DA GLASATE ZA SLJ POST

TEME ZA WINX:

1.MOJE MISLJENJE O WINX?
2.WORLD OF WINX PREGLED?
3.MOJI OMILJENI LIKOVI IZ WIXSA?


TEME ZA TENN POST
1.POST O RASPUSTU?
2.KAKO NAJBOLJE PROVESTI LJETNI RASPUST?
3.MOJI SAVJETI ZA BLOG?
------------------------------------------------------------------------------------------------------------

BY:BOSNIAN BOYS


Broj komentara: 9:

  1. Pozdrav, post mi se jako svidio :) , iako nisam veliki fan knjiga xD. Čuo sam za sve ove knjige, osim Višnjika, i sve su jako lijepe, ali naročito se i meni svidjela knjiga Dnevnik Anne Frank, jako je poučna knjiga i tužna :( Kao što sam već i spomenuo u prošlome postu, jako mi se svidio novi dizz, zbilja je prekrasan :) Jedva čekam novi post PS i ja ću objaviti danas novi (magic-club24.blogspot.com). Pozz ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Zaboravio sam glasati za slj post, glasam za omiljeni Winx likovi, a za teen glasam za post o raspustu, pozz :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Post mi se jako sviđa posebno mi se sviđaju knjige "Lassie se vrača kući" (od kako sam pogledala crtanu seriju Lassie imam želu da pročitam tu knjigu pa ću je možda sad pod praznicima čitati), "Bijeli očnjak" i "Dnevnik Ane Frank" (u os. školi smo u jednom mjesecu mogli birati između lektira "Dnevnik Ane Frank2 i "Sadako hoće živjeti" ja sam odabrala "Sadako hoće živjeti" jer me privuklo to što je mjesto radnje Japan).

    OdgovoriIzbriši
  4. "Dnevnika Ane Frank", ovo 2 je slučajno, tebao je biti navodnik.

    OdgovoriIzbriši
  5. Winx tema, glsam za Omiljene likove iz Winxa, a Teen tema, glasam za post o raspostu.

    OdgovoriIzbriši
  6. Pozdrav! Prvo ću reći da mi se jako dopada ljetni dizajn. Post mi se svidio jer ja jako volim knjige, zapravo priče jer je knjiga dosta uzak pojam. Ja najviše čitam fantaziju, horror ili nešto povijesno (trenutno čitam povijesni triler). Od ovih knjiga sam čula za Bijeli očnjak, Dnevnik Anne Frank koji ću sljedeće godine vjerojatno imati za lektiru i Lesie se vraća kući, iako, iskreno govoreći, nisam znala da je to knjiga, ali sam znala da je film.
    Voljela bih da napišeš post o tome kako provesti ljetne praznike jer je to nešto što meni zaista treba s obzirom da mi je strašno dosadno bez škole i o svojim omiljenim Winx likovima.
    Imam novi post pa komaj kada budeš imao vremena (link u imenu). To je sve što imam za reći i obavezno me obavijesti kada objaviš novi članak.

    OdgovoriIzbriši
  7. Hvala na komicu!!!

    OdgovoriIzbriši